Nikolić: Platio sam cenu moje lude glave
KADA se pomene Muta, prva asocijacija je štos, ili neki od milion gegova iz srpskog parakošarkaškog života. Negde u ćošku, izvan vidokruga, čuče njegove klupske titule, zlatne medalje, igrači kojima je skinuo teško odelo anonimnosti.
Ni šumadijski hit, koji je komponovao kao trener Radničkog iz Kragujevca, nije bitno promenio sliku o Miroslavu Nikoliću. Da li su dve pobede protiv Partizana dovoljne da se o Muti govori kao o ozbiljnom treneru, koji samo voli da se našali?
razgovoru za „Novosti“, bolno iskreno, kao i uvek, priča o narastajućem rivalstvu s večitim srpskim šampionom, svojoj ludoj glavi zbog koje plaća visoku cenu, problemima u odnosima s našim velikim trenerskim imenima...
* Da li je Radnički najozbiljniji konkurent Partizanu za titulu?
- Tek je početak, još ništa nismo uradili. Treba pobeđivati u kontinuitetu, sve može da se okrene u trenutku. Nismo mi tako superiorni. Dobro je što smo „brejkom“ protiv Partizana napravili zalihu. Možemo da odigramo finale, verujem u igrače, govorio sam im da možda imamo i bolji tim od crno-belih.
* Niste ni pogledali Vladu Jovanovića kada ste se ukovali. Da li to ima veze sa rivalitetom između Radničkog i Partizana?
- Kao dete navijao sam za Partizan, dao sam i profesionalni doprinos, s mojim naslednikom Kimetom Bogojevićem, da 1998. dođe do fajnal-fora Evrolige. Za mene je Radnički Real Madrid i svakog želim da pobedim. Kada smo dobili crno-bele u Kragujevcu, poslao sam pozdrav prijateljima, partizanovcima koji nisu verovali da možemo da pobedimo. Nisam provocirao navijače, nikad to ne radim, a nisam ni zaslužio da me publika u prošloj utakmici u Jadranskoj ligi tako izvređa, samo zato što želim da pobedim.
* Da li je loše za našu košarku to što je pet klubova u Superligi iz Beograda?
- Nije loše, ali nije ni dobro. Došao sam u Kragujevac da dignem košarku, to je potrebno i Nišu, Leskovcu, Čačku, Kraljevu. Jedan sam od onih koji su najviše dali našoj košarci, 20 godina radim u Srbiji. Voleo bih da ustane i ta „južna pruga“, ljudi su željni uspeha, dobrih utakmica. Svi talenti su iz provincije, najbolji igrači išli su trbuhom za kruhom i gradili velike karijere. Kažite mi ko je iz Beograda, osim Đorđevića, Slavnića i Kapičića?
* Da li su pare najveći problem srpske košarke?
- Nisu najveći, ali jesu veliki. Mali budžeti, igrači odlaze, ne možeš da zadržiš dobre strance, ne smeš da omaneš u izboru. Treba mi malo para da napravimo rezultat, da uđemo u Evropu. Neredovna primanja, igrači ljuti u svim klubovima, osim u Radničkom. Ne kukamo, igramo maksimalno, kažem igračima hajde da odigramo još ova dva meseca kad smo već tu. Bolje je nego da sediš kod kuće.
* Zašto vas često opisuju kao kontroverznog trenera?
- Zato što nisam diplomata i demagog. Trebalo bi da se menjam, ali ne mogu. Na sopstvenu štetu. Nisam takav karakter, moram svima u lice da kažem šta mislim. Najviše mrzim laži i manipulacije, od toga mi odmah skoči pritisak.
* Na koji način ste u karijeri plaćali cenu preoštrog jezika?
- Omalovažavaju moje rezultate. Uvek sam dobijao neku polušansu, da Dragan Šakota nije postao selektor, nikad ne bih radio u savezu. Pravio sam pomak sa svakim klubom, penjao se stepenicu više. U Beočinu sam stvorio čudo, vodili smo s 2:0 u finalu protiv Partizana, koji je bio jak kao zemlja, i izgubili smo sa 3:2. Rekli su „dobro, Muta nije trofejni trener“. Kad sam uzimao titule govorili su da ne znam da radim sa mladima. Mislim na neke velike trenere. Onda uzmem evropsko i svetsko zlato sa dve generacije mladih, a oni kažu „dobro, ali Muta je neozbiljan“. Samo zato što napravim štos kojem se smeju 20 godina! Kao, na SP 2007. za juniore imao sam dobar tim, a ti momci su na prethodnom prvenstvu bili jedanaesti.
* Da li vas je to koštalo mesta selektora ili posla u velikom klubu?
- Ti repovi se vuku za mnom. I kao igrač sam bio temperamentan, želeo sam da pobedim i Kićanovića i svakog drugog. Taj moj bezobrazluk iritira ljude, zbog čega sam platio cenu, ali sam uvek bio pošten.
*
Mnogi su vam zamerili na izjavi da je Dušanu Ivkoviću ponestalo patriotizma.
- Ako spominješ patriotizam, daj svoj doprinos srpskoj košarci. Kad igrači ne uzimaju pare, nemoj ni ti. Kao što bih ja radio da sam u reprezentaciji. Ili neki drugi trener. Kad sam bio pomoćnik Željku Obradoviću, imali smo premiju od 300.000 maraka ako uzmemo zlato. Osvojili smo titulu i svi smo delili kao braća. Ako jedan uzima pare i misli da je najpametniji, ne bi trebalo da pominje patriotizam. Neka kaže „ja sam profesionalac i radim za pare“. To priznajem, tako je radio Svetislav Pešić. A onda moje izjave bodu oči. To što vole poslušnike, a ima i trenera koji služe kao šoferi, ne znači da svi treba da klimamo glavama. Znam gde mi je mesto, ko je prvi, drugi i treći, ali ne mogu da kažem da si u pravu kad nisi. Zato smetam. U kakvim ste odnosima sa kolegama?
- Sa svima sam dobar, ali me ne interesuje to što neke moje reči shvate na pogrešan način. Uopšte ih ne blatim. Bio sam dobar s Božom Maljkovićem, sad su odnosi zahladneli. Hoće-neće da se javi. Kad je bio u kombinaciji za selektora, a propisi ACB lige ne dozvoljavaju trenerima u Španiji da rade sa reprezentacijama, rekao sam da tri meseca nemamo selektora i gubimo vreme pitajući se da li će Maljković da prihvati. Kažem za novine da će prihvatiti malo sutra, a on se naljuti na mene. Trener koji je najmanje dao srpskoj košarci. Koga je trenirao? To što se međusobno ne podnose, a ljube se kada se vide na javnom mestu, mene ne zanima.
* U kakvim ste odnosima sa Ivkovićem?
- Korektnim, iako, u principu, ništa nije uradio za mene.
* Koga posebno cenite?
- Obradovića, mog druga i najboljeg trenera u Evropi, takođe i Pešića, s kojim se ne družim i nismo na istim talasnim dužinama. Kada je postao selektor, obratio mi se kao dotadašnjem Obradovićevom pomoćniku: „Mutavi, izaberi šta ćeš da radiš„. Veoma korektno. Odgovorio sam: „Gospodine, više ne mogu da budem drugi trener, samo prvi“. Bio sam sa Željkom, sa drugim neću. Takav mi je karakter.
* Šta mislite o primedbama da ste samoreklamer?
- Ja sam trofejni trener i to niko ne može da mi oduzme! Kad god treba da se kaže neka istina, novinari zovu mene. Znaju da sam iskren, a onda ispadnem samoreklamer. Evo, kažem, nemojte da me zovete i nemojte uopšte da pišete o meni!
* Šta je nedostajalo da napravite trenersku karijeru u Evropi?
- Krive su te priče o meni po Srbiji. Dva puta sam bio u inostranstvu, ali nikad nisam imao pravu priliku. Pet godina sam vodio Partizan i Budućnost u Evroligi, mislim da sam napravio dobar rezultat. Karijere me koštala moja luda glava, moji principi.
* Da li mislite da ćete dočekati dan da postanete selektor?
- Uopšte nisam opterećen time. Znam kada bi meni dali da budem selektor, kad svi imaju milionske ugovore u
inostranstvu, kad niko nema vremena. Neka bude ko hoće, svakom selektoru želim uspeh. Moja je satisfakcija to što sam rezultatima zaslužio da budem selektor.
* Da li se kajete zbog nečega što jeste ili niste uradili?
- Ne kajem se, radio sam pošteno, uvek sam jurio titule, želeo nešto više da napravim. Žao mi je što nisam krunisao rad titulom sa Beočinom. I grešio sam... Mogao sam da budem veći trener nego što jesam.
* Ima li šanse da unovčite svoje rezultate?
- Ne znam, videćemo. Trenerska karijera je duga, nikad se ne zna šta nosi dan, a šta noć...
LIČNA KARTA
ROĐEN: 8. januara 1956. u Kragujevcu.
IGRAČKA KARIJERA: Radnički KG, Goša (Smed. Palanka), IMT, Maribor.
TRENERSKA KARIJERA: Maribor, IMT, Goša, Radnički KG, BFC Beočin, Partizan, Budućnost, Radnički, Crvena zvezda, Vojvodina, Apolon (Grčka), Budućnost, Hemofarm, Saratov (Rusija), Svislajon Vršac, Radnički KG.
TRENERSKI USPESI: srebro na OI 1996. u Atlanti, zlato na EP 1997. u Barseloni i zlato na SP 1998. u Atini kao pomoćni trener reprezentacije Jugoslavije, prvak Jugoslavije 1997. sa Partizanom, prvak Jugoslavije 1999. i 2000. sa Budućnošću, zlato na EP 2006. u Turskoj za mlade sa reprezentacijom SCG, zlato na SP 2007. u Novom Sadu za igrače do 19 godina.OBRADOVIĆ BROJ 1 KOJA je najbolja petorka aktivnih srpskih trenera? - Interesuju vas oni koji su igrali košarku, ili oni koji nisu? Znate, postoje dve vrste trenera. Nije pravilo da ćeš biti vrhunski trener ako si igrao košarku, ali ja volim kad je neko lupao loptu o parket. Zna se ko su najbolji srpski treneri, oni koji rade u inostranstvu. Ne bih pogrešio da stavim bilo kojih pet. Glavno merilo su titule, što znači da je Željko Obradović „broj 1“.
BASKET SA DRAŽENOM KAKO je izgledao legendarni basket „1 na 1“ sa Draženom Petrovićem? - Bio sam poznat po tome, retki su oni koji su mogli da me pobede. Kada je Dražen služio vojsku u Beogradu, dobio me sa 2:0 u partijama. Došao sam pravo sa mora, a on je trenirao dva puta dnevno. Uhvatio me „na spavanju“. Ne kažem da bih ga pobedio, ali ne bih izgubio sa 2:0. On je došao kod mene i rekao: „Muto, čuo sam da si najbolji basketaš u Beogradu, hajde da igramo“. Imao je taj inat, tu želju da pobeđuje.
RADNIČKI INSTITUCIJA KRAGUJEVČANI su organizovali doček za igrače posle pobede nad Partizanom. Toliko im to znači? - Naravno da im znači, naši navijači znaju koliko je teško pobediti Partizan u Beogradu. Kragujevčani su zvezdaši i partizanovci, ali svi navijaju za Radnički, instituciju koja postoji 90 godina, a Zvezda i Partizan od 1945...