Ja sam bio na utakmici u Beogradu protiv Engleske 1987. godine, kada smo izgubili 4:1. Selektor je bio Ivica Osim. Ni tada nismo ništa navijali. Beograd nikada nije razumeo šta je reprezentacija. Zašto su uvek ti ljudi bili važniji od reprezentacije? Zato što su neki došli da pumpaju, a onda kad im neko negde kaže ‘Što pumpaš?’, pa tra-la-la, pa ko kome lupio šamar, nije ni važno – ‘Jao, lupio nam šamar neko’. Ko si ti, šta si ti? Dolaziš da maltretiraš ceo stadion, sve ljude i reprezentaciju, a kad te neko pita ‘što to radiš’ – ‘jesi video šta nam rade? Ne daju nam da držimo politički miting na stadionu.’ Šta ste vi, ko ste vi ljudi? Što zviždite na 2:0, što zviždite na poluvremenu, što ne bodrite te momke, što se ne borite za njih?“
Nemam vise rijeci kojima mogu opisati svoju bol sto je ovakav bolesnik sjeo na grbacu naroda.
Hrvati ili siptari da su nam birali losije bi izabrali