Previše se osudjuju pojedinci , morate da shvatite da to nije samo problem represije vlasti nego ukoronjenih psiholoških trauma .
Lojalnost se ne gradi na poverenju nego na uceni i strahu. To je psihološki regres u patrijarhalnom autoritetu , kao ono gde otac zna najbolje, a porodica ćuti, jer previše zavisi od njega. Dete iz takve porodice uči da preživljava, ne da misli. Prenos traume postaje generacijski, dete koje gleda roditelja kako ćuti, i samo uči da ćuti.
Drugo, tiranijska politička situacija u Srbiji ne funkcioniše samo kroz institucije, već prvenstveno kroz psihološke mehanizme kontrole, ucene i kolektivne traume. Građani su sistematski postavljeni pred lažne izbore , biti poslušan ili biti gladan, biti član ili biti izopšten. Pojedinac više nije građanin, već podanik sa funkcijom.
I onda iz svega toga dolazi najveća opasnost u normalizaciji te tiranije. Kada mlada osoba kao od Balkanskog rodjaka , ne vidi više ništa sporno u tome da mora da “botuje”, jer zna da bez toga neće imati za hleb znaš da je društvo izgubilo svoj moralni kompas.
A taj gubitak je dublji i opasniji od bilo koje politike. On znači da nacija više ne zna ko je i da su ljudi prestali da veruju da su dostojni slobode. A to je, psihološki gledano, početak kraja svakog društva.