Edin Avdić s parkinga: Kome trebaju stranci u reprezentaciji?
Dati pasoš strancu da igra za nacionalni tim zemlje za koju vrlo vjerovatno nikada nije čuo jeste svakako osjetljiva tema. Ipak, ukoliko nemate dovoljno talenta u timu, a želite dobar rezultat, onda je svakako naturalizacija pravi potez
09.02.2015KOLUMNE
Piše: Edin AVDIĆ
Španija je bila pionir ovog pokreta, kasnije su trend prihvatili i ostali, a zbog velikog Hakeema FIBA je skockala današnji zakon gdje ne morate imati nikakve veze sa zemljom za koju nastupate, osim pasoša koji vam uruči resorno ministarstvo. Zemlje s prostora bivše Jugoslavije dijelile su u proteklih 15 godina pasoše s više ili manje uspjeha.
Nekada davno, FIBA je uvela pravilo da ekipa može imati dva naturalizirana igrača koji su morali provesti barem tri godine u zemlji čiji reprezentativni dres nose. Španci su prvi zakotrljali kocku te su legende evropske košarke, ustvari američki igrači Clifford Luyk (šest titula evropskog prvaka s Real Madridom) i Wayne Brabender, jedan od najboljih drugova Mirze Delibašića tokom 60-tih i 70-tih godina prošlog vijeka, predstavljali Španiju na velikim takmičenjima uključujući i Olimpijadu. Naravno, obojica su gotovo čitavu profi-karijeru proveli u Madridu.
Ovog se zakona FIBA držala do Olimpijskih igara ‘96 u Atlanti, kada je Američka federacija napravila veliki pritisak da izgura nastup tada najboljeg centra na svijetu Hakeema Olajuwona. On je već igrao za juniorsku reprezentaciju Nigerije i realno nije bilo gotovo nikakvih elemenata da bi on nosio dres SAD-a na Olimpijadi, ali već pomenuti pritisak učinio je da FIBA napravi “izuzetak” u slučaju Olajuwon i dopusti nastup ovom igraču za drugu reprezentaciju. (Možda i kao dug prema Nigeriji, no tek posljednjih 10-ak godina svjedoci smo da ova reprezentacija vrlo često ima i po 10 “stranaca” u svojim redovima na afričkim takmičenjima, ali su oni nekako klasificirani kao “domaći igrači” i niko se posebno ne buni.)
Hakeemovo pravilo
Nakon Olajuwona ukinuto je pravilo da igrač mora provesti tri godine u jednoj zemlji da bi mogao igrati za nacionalni tim i postalo je dovoljno da imate pasoš određene države te da imate čistu situaciju što se tiče ranijih nastupa za neku drugu reprezentaciju. Također, FIBA je smanjila broj “naturaliziranih” igrača na samo jednog po selekciji.
Prva reprezentacija s ovih prostora koja je imala američko pojačanje na jednom velikom takmičenju bila je Slovenija. Na eurobasketu 2001. dres Slovenije nosio je Ariel McDonald, koji je tada igrao za Maccabi i bio osvajač Suprolige (posljednje jake Eurolige pod kontrolom FIBA, prije nego što su svi veliki klubovi otišli u zagrljaj ULEB-a). McDonald je klupski igrao u Sloveniji četiri godine prije odlaska u Izrael (godina u Krškom, tri u Olimpiji), tako da je i po starim pravilima mogao proći. Slovenija je jedan period ciljala na, tada najboljeg šutera u Evropi, Amerikanca Trajana Langdona, kojem je baka Slovenka, ali Langdon je igrao za seniorsku reprezentaciju SAD-a na SP-u 1998. godine u Grčkoj te je na tu priča ubrzo stavljena tačka.
Druga reprezentacija koja je posegnula za američkim pojačanjem bila je Bosna i Hercegovina. BiH je od svih zemalja u regionu košarkaški najviše oštećena zbog rata jer zaista veliki broj kvalitetnih igrača koji je rođen ili čak košarkaški stasao u Bosni i Hercegovini nikada nije zaigrao za nacionalni tim. Neki zbog objektivnih razloga, neki opet zbog sumnjivih radnji menadžera, lokalnih košarkaških funkcionera te značajan angažman FIBA-e, koja je u određenom broju slučajeva kršila i sopstvena pravila o čemu ćemo posebno pisati u nekoj od narednih kolumni.
Bosanski Amerikanci
Prvi Amerikanac u reprezentaciji BIH bio je Terrel Castle i to na evropskom prvenstvu 2003. godine. Castle je gotovo tri godine nosio dres Sloboda Dite iz Tuzle te slično kao McDonald jasno znao za koga igra te kakve su prilike u zemlji. Njega je na Eurobasketu 2005. godine zamijenio tada jedan od najboljih strijelaca turske lige Henry Domercant. Iako čisti bek-šuter, Domercant je u Beogradu silom prilika korišten na mjestu organizatora igre, što je uglavnom neutraliziralo najjači dio njegove igre, postizanje poena. Henry je šest godina kasnije ponovo obukao dres BIH na Eurobasketu 2011., gdje je već bio načet raznim povredama. Njega je prije dvije godine u Sloveniji zamijenio tadašnji plejmejker Cibone Zack Wright. Iznuđeno rješenje nakon što par igrača nije htjelo prihvatiti pasoš, Wright je odigrao odlično u kvalifikacijama dok su na samom evropskom prvenstvu njegove partije bile daleko ispod očekivanja. Jedno vrijeme u BiH trajala je kampanja da se pasoš dodijeli centru Lanceu Williamsu, koji je odlično igrao za sarajevsku Bosnu ali je njegov nastup spriječila činjenica da je 1999. godine igrao za američku reprezentaciju na juniorskom SP-u u Portugalu.
Možda i najbolje Amerikance, barem po imenu, imala je na raspolaganju reprezentacija Crne Gore. Nacionalni tim ove zemlje debitirao je na Eurobasketu u Litvaniji prije četiri godine i na mjestu organizatora igre bio je jedan od najboljih na toj poziciji, čisti razigravač Omar Cook. Ipak, iako su na papiru imali odličan tim, Crnogorci nikako nisu uspjeli napraviti pravu atmosferu u timu, što je itekako bilo vidljivo na terenu. Tokom kvalifikacija za Evropsko u Sloveniji, Crna Gora imala je u svojim redovima Taylora Rochestija ali on je bio samo blijeda sjenka igrača koji je danas jedan od najboljih u Euroligi.
Konačno, na minulom Eurobasketu u Sloveniji Crna Gora imala je u timu Tyresea Ricea. Rice se ponašao na pravi način, uglavnom vrijedno trenirao, ali ni kasniji MVP F4 u Milanu nije imao poseban utjecaj na igru Crne Gore, koja uprkos velikom broj poznatih imena ponovo nije imala pravu atmosferu i hemiju u timu.
Najviše američkih igrača tokom godina izvrtila je Makedonija. Gotovo u svakom kvalifikacionom ciklusu Makedonci su imali drugog Amerikanca. Ryan Stack, Mike Wilkinson, Darius Washington, Marques Green, Kevin Fletcher, pokojni Kenyon Jones, Jeremiah Massey, Bo McCalebb i posljednji u nizu Richard Hendrix. Posebno je dobro funkcionirala veza s Arisom iz Soluna, čija su četiri igrača dobila putne isprave ove zemlje. Većina pobrojanih bila su respektabilna imena, ali status najboljeg bez dileme ima Bo McCalebb. Bivši igrač Partizana igrao je za Makedoniju u naponu snage na svojoj prirodnoj poziciji i nije se štedio. McCalebb je vodio Makedoniju do plasmana u polufinale Eurobasketa u Litvaniji, gdje su izbacili domaćina te zatim odigrali u polufinalu odličan meč protiv kasnijeg šampiona Španije. Bronzana medalja izmakla im je u meču s Rusijom.
Hrvatska je igrala bez stranca do prije dvije godine, kada su s Dontaye Draperom u timu otišli do polufinala evropskog prvenstva. Drapera je u Cedevitu doveo Aco Petrović i nakon dvije sezone u tom klubu ovaj bek otišao je u Real Madrid. Iako je Draper proveo dvije godine u Zagrebu, protivnika ovog poteza u hrvatskoj javnosti bilo je puno. Draper je na kraju dobio poziv selektora Repeše kako bi popunio trenutno najslabije pokrivenu poziciju u bivšoj jugoslaviji, mjesto organizatora igre. S njim je u sastavu Hrvatska ostvarila svoj najbollji rezultat još od 1995. godine. Umjesto Drapera na SP-u u Španiju selektor Repeša poveo je Olivera Lafayettea, kojj je igrajuči za Valenciju odigrao najbolju sezonu u karijeri. Međutim, Lafayette se potpuno pogubio u hrvatskom nacionalnom timu te neubjedljiv nastup završen u osmini finala.
Srbija bez Amerikanaca
Jedina selekcija koja uspješno odolijeva ovom trendu jeste reprezentacija Srbije. Najuspješnija selekcija s ovih prostora uopće ne razmišlja o dovođenju američkog igrača. Javnost je listom protiv takvog čina, a u tome su saglasni i gotovo svi košarkaški radnici. Novi selektor Saša Đorđević rekao je prije nastupa na Svjetskom Prvenstvu da bi u nekom “čudnom scenariju”, kada bi takva tema došla na dnevni red, on pasoš dao isključivo igraču CSKA Kyleu Hinesu, kojeg smatra “izuzetno kvalitetnim čovjekom” te potpunim profesionalcem. Naravno, nakon osvajanja srebrene medalje na SP-u ovo je tema koja se u košarkaškim krugovima Srbije još dugo neće pokretati.
Dati pasoš strancu da igra za nacionalni tim zemlje za koju vrlo vjerovatno nikada nije čuo jeste svakako osjetljiva tema. Ipak, ukoliko nemate dovoljno talenta u timu, a želite dobar rezultat ili ukoliko vam nedostaje pravi kvalitet na jednoj poziciji, a to možete da riješite dovođenjem Amerikanca, onda je svakako naturalizacija pravi potez. Naravno, domaću zadaću treba dobro uraditi kod takvog izbora. Vrlo se često odluke donose ishitreno bez prave provjere. Vrlo često te odluke donose ljudi koji su zalutali u košarku te se zakucali u fotelju jer im se dopada medijska pažnja. Ukoliko možete angažirati pravog profesionalca, Amerikanca koji će donijeti prevagu i kvalitet više kao naprimjer McCalebb, Holden, Rowland ili Kirksay, onda je odgovor jasan. U svakom drugom slučaju naturalizacija nema puno smisla. Primjera ima sasvim dovoljno…
