Pera Mitic wrote:Nisam sociolog, ali da pokušam...
Svet je mnogo veliki, a mi smo mnogo mali...
Kod nas se rađa sve manje dece... nacija stari... dakle, treba nam, kao takvima, mnogo više rada i truda...
Trenira samo onaj ko ima da plati... pričam o deci... članarina, oprema, pripreme... sve to košta...
Ne stvaraju se igrači već se "otaljava" kolko da se uzmu pare od roditelja...
Omladina "gluvari", "kulira"... puši, pije, duva... juri pokemone... izlazi u klubove...
U moje vreme nisi mogao doći do koša "u školskom"... sada zvrje uglavnom prazni...
fizičko se radilo ozbiljno... sada nakon dva otrčana kruga oko škole deca dobiju loptu - "igrajte se"...
Polovina škola nema salu za fizičko... gimnastika - šta je to?
Školski sistem je postavljen tako da i onaj ko bi hteo da trenira "ne može od škole"... bubanje, bubanje... po ceo dan...
Nemamo bazene, vrhunske trenere, program rada... znate li nekog ko trenira atletiku, onako ozbiljno, iz vašeg okruženja?
Menadžeri "kupuju" decu i njihove roditelje... guraju ih na račun onih koji su talentovaniji...
Novac se upumpava u isključivo jedno sportsko društvo i to, nažalost, ne za "proizvodnju" nego instant potrošnju...
I ovde neki stvari postavljaju naopako... Država ulaže u sport tako što daje stanove i stipendije, penzije... To nije ulaganje u sport, to je nagrada za ostvareno... Takođe, kažnjeni su oni koji su godinama generisali uspehe i medalje za ovu zemlju... pre svih mislim na KK i VK Partizan...
Političari se sete sportista samo kada treba sebe da izreklamiraju...
Tako da... ovo je sasvim očekivano... što smo posejali to sad i žanjemo... možda je tako i bolje, da se neki dozovu pameti...
Ministar sporta koji je došao tu da donese i sprovede Zakon o privatizaciji, ne da nije ništa učinio po tom pitanju, već će biti ministar još jedan mandat iako premijer (opet) nema snage za tako nešto...
O čemu mi pričamo...
Iako nisam ekspert u oblasti sociologije, ipak imam nekog znanja iz toga, kao i iz psihologije.
Odlično zapažanje i dobre primere si naveo.
Moj sestrić trenira atletiku u Partizanu, ali recimo pored njega ne znam nikoga ko ima dodirnih tačaka sa tim sportom.
U suštini, ovde kod nas se sve naopačke radi.
Meni recimo kum iz Beča danas kaže, kada smo komentarisali uslove i infrastrukturu ovde kod nas, da se tamo radi perfektno i da na primer bukvalno na 100 metara ima vrhunskih basketaških terena, samo što njih to ne interesuje. Nije to poenta priče, ali većina razvijenih zemalja svakako brine o svemu i pokušavaju na razne načine da privuku mlade da treniraju i što je najvažnije - ulažu u njih. Dok kod nas, kao što svi kažu, "ulaže" se samo u nagrade.