
Hokej na ledu je svoj debi imao na Letnjim olimpijskim igrama u Antverpenu 1920. Od prvih Zimskih olimpijskih igara u Samoniju 1924. se neprestano nalazi na programu zimskih olimpijskih igara. Sem turnira u Antverpenu, kada se igralo po Bergvalovom sistemu (varijacija klasicnog nokaut sistema), do 1988. igrao se liga sistem, tj. takmicenje u grupi i na osnovu tabele se odredjivao plasman bez finalne utakmice. Od 1992. uvodi se klasican nokaut sistem posle grupne faze i igra se finalna utakmica.
Prvi osvajaci zlata su bili Kanadjani, koji su i dominirali do sredine pedesetih godina prosloga veka, a jedini ‘kiks’ su imali u Garmis Partenkihenu kada su do zlata dosli Britanci. Od Kortine d’Ampeco na scenu stupa selekcija SSSR-a koja preuzima primat sve do 1992. SAD su uspele da dodju do 2 zlatne medalje na domacem terenu u Skvo Veliju i Lejk Plesidu, a ovo drugo zlato je poznato pod nazivom “Cudo na ledu” (Miracle on Ice ), jer je fakticki amaterska selekcija domacih igraca sastavljena uglavnom od studenata, savladala jednu od najjacih selekcija SSSR-a svih vremena. Ovaj period je obelezio i bojkot Kanadjana 1972. i 1976. a u Insbruku su im se pridruzili i Svedjani. Razlog je bio sto su smatrali igrace SSSR-a i Cehoslovacke "profesionalcima" koji su placeni da igraju hokej.
Prva prava finalna utakmica odigrana je u Albervilu kada je selekcija Ujedinjenog Tima (selekcija bivseg SSSR-a) savladala Kanadu. U Lilehameru 1994. do prvog olimpijskog zlata dolaze Svedjani, a to je bio prvi put da su penali odlucili olimpijskog sampiona. To su ujedno bile i poslednje igre na kojima nisu nastupali igraci iz NHL-a. Iako je jos od kraja osamdesetih postojao dogovor da mogu nastupati i profesionalni igraci, zbog kolizije kalendara NHL-a i ZOI i ne nalazenja kompromisnog resenja, najbolji igraci sveta su bili uskraceni da nastupaju za svoje reprezentacije na olimpiskim igrama.
Od Nagana 1998. na igrama ucestvuju i hokejasi iz NHL-a, pa OI postaju izuzetno prestizno takmicenje i vrhunac karijere za mnoge igrace. Nagano je okupio neke od najboljih igraca svih vremena, a iznenadjujuci pobednici su bili Cesi, koji su redom savladali SAD, Kanadu i Rusiju na putu do zlata. Kanadjani predvodjeni Greckim doziveli su veliki sok ispadanjem u polufinalu na penale, pa su izgubili i mec za bronzanu medalju od Finske. Tako su sve 3 medalje otisle u Evropu, a mozda i najbolji igrac svih vremena je ostao bez olimpijske medalje kao krune karijere. Vec u Solt Lejk Sitiju severnoamericki kontinent je "uzvratio" udarac, a u finalu su Kanadjani bili bolji od domacina i osvojili zlatnu medalju posle 50 godina cekanja. Torino je doneo novu dominaciju evropskih selekcija koje su uzele sva 4 mesta u polufinalu, a po prvi put u finalu su igrale dve skandinavske selekcije. Svedska je dosla do svog drugog zlata, a Finci su morali da se zadovolje srebrom. Vankuver je opet vratio tas na severnoamericku stranu, a Sidni Krozbi se upisao u besmrtne kada je golom u produzetku finala doneo zlato domacinima protiv komsija sa juga. Soci je doneo veliko razaocaranje za Rusiju, koja je i treci put ostala bez medalje, a drugi put uzastopno van polufinala. Kanadjani su predvodjeni Krozbijem potvrdili da su trenutno najbolja svetska reprezentacija, a finale je obelezila i doping "afera" Bekstroma, jednog od najboljih svedskih hokejasa koji je propustio finalnu utakmicu zbog pozitivnog nalaza.
Osvajaci medalja:
1920 (Antverpen/Anvers): Kanada - SAD - Cehoslovacka
1924 (Samoni): Kanada - SAD - Velika Britanija
1928 (Sent Moric): Kanada - Svedska - Svajcarska
1932 (Lejk Plesid): Kanada - SAD - Nemacka
1936 (Garmis Partenkihen): Velika Britanija - Kanada - SAD
1948 (Sent Moric): Kanada - Cehoslovacka - Svajcarska
1952 (Oslo): Kanada - SAD - Svedska
1956 (Kortina d’Ampeco): SSSR - SAD - Kanada
1960 (Skvo Veli): SAD - Kanada - SSSR
1964 (Insburk): SSSR - Svedska - Cehoslovacka
1968 (Grenobl): SSSR - Cehoslovacka - Kanada
1972 (Saporo): SSSR - SAD - Cehoslovacka
1976 (Insburk): SSSR - Cehoslovacka - SR Nemacka
1980 (Lejk Plesid): SAD - SSSR - Svedska
1984 (Sarajevo): SSSR Cehoslaovacka Svedska
1988 (Kalgari): SSSR - Finska - Svedska
1992 (Albervil): Ujedinjeni Tim (SSSR) - Kanada - Cehoslovacka
1994 (Lilehamer): Svedska - Kanada - Finska
1998 (Nagano): Ceska - Rusija - Finska
2002 (Solt Lejk Siti): Kanada - SAD - Rusija
2006 (Torino): Svedska - Finska - Ceska
2010 (Vankuver): Kanada - SAD - Finska
2014 (Soci): Kanada - Svedska - Finska
Bilans medalja:
Kanada 9 4 2
Rusija (SSSR/Ujedinjeni Tim) 8 2 2
SAD 2 8 1
Svedska 2 3 4
Ceska (Cehoslovacka) 1 4 5
Velika Britanija 1 0 1
Finska 0 2 4
Svajcarska 0 0 2
Nemacka (SR Nemacka) 0 0 2
Bilans medalja (Nagano – Soci):
Kanada 3 0 0
Svedska 1 1 0
Ceska 1 0 1
SAD 0 2 0
Rusija 0 1 1
Finska 0 1 3
Zene su prvi put nastupile u Naganu 1998. Na prethodnih 5 igara samo su Svedjanke u Torinu uspele da prekinu dominaciju Kanade i SAD. Amerikanke su osvojile prvo zlato, ali nakon toga Kanada je uzela 4 zlata u nizu, poslednje u Sociju u drmaticnom finisu kada je prvo izjednacila u poslednjem minute i izborila produzetak, a onda i zlatnim golom dosla do zlata.
Osvajaci medalja:
1998 (Nagano): SAD - Kanada - Finska
2002 (Solt Lejk Siti): Kanada - SAD - Svedska
2006 (Torino): Kanada - Svedska - SAD
2010 (Vankuver): Kanada - SAD - Finska
2014 (Soci): Kanada - SAD - Svajcarska
Bilans medalja:
Kanada 4 1 0
SAD 1 3 1
Svedska 0 1 1
Finska 0 0 2
Svajcarska 0 0 1