by octopus » 22 Dec 2021, 08:50
Na zahtev nekolicine forumaša otvaramo novo olimpijsko poglavlje. Iako je još uvek rano, teme vezane za OI nemaju drugi prostor na ovom forumu, a nije da se ništa ne dešava. Iako su minule igre završene pre 4 ipo meseca, preostalo je još manje od 1000 dana do LOI u Parizu, red je da se ponovo družimo!
Prethodni ciklus je na forumu izvanredno ispraćen. Sve nas je više koje interesuje ova tema, a to je dovelo do porasta ne samo broja već i kvaliteta upisa, što je obično redak slučaj. Neka tako bude i u ovom, nadam se nikad više ovako kratkom, olimpijskom ciklusu. Broj upisa na forumu na pdf-u Tokio je prevazišao londonsku cifru, što je veliki uspeh. Za pdf Pariz se očekuje preko 20.000 postova čime bi se prebacio do sada ubedljivo rekordni Rio.
Igre u Japanu su održane u nehumanim okolnostima. Ipak, reč je o događaju za koji se živi, pa su morale da budu organizovane. Budžet od preko 15 milijardi je debelo premašen, a tek će se za par meseci znati koliko. Domaćini su finansijski jako loše prošli i hvala im na velikoj žrtvi. Nadam se da će u Parizu biti onako kako smo navikli i da će tad (a i mnogo pre) ova pošast izgledati samo kao ružan san.
U takmičarskom delu Kina je opasno pripretila Americi i do poslednjeg dana se nije znalo ko će biti prvi. Posle dugo vremena smo dobili i tu drugu zanimljivu dimenziju praćenja medalja, osim one standardne u kojoj pratimo naše i komšiluk.
Naši su na prethodne 2 LOI osvojili čak 17 medalja (8 Rio + 9 Tokio), sa skorom 5-5-7, što je pre recimo samo 8 godina delovalo kao naučno-fantastična budućnost. Sada je to realnost i u novoj budućnosti se više nećemo duriti ako na duže staze zadržimo nivo na kom se sad nalazimo. Novija istorija pre Rija, počevši sa Barselonom je svakako jedan tužan i neslavan period srpskog olimpizma. A par meseci nakon nastupa naših u Tokiju osećanja više nisu pomešana, veoma smo zadovoljni. Broj i sjaj medalja, što je u suštini i najvažnije, su veoma prihvatljivi. Ostaje žal za tom jednom medaljom koja bi nam donela istorijski dvocifren broj, blago nezadovoljstvo zbog ogromnog racija u odnosu drvena vs prava odličja, standardno razočarenje Novakovim nastupom, tuga zbog veslača i njihovog peha koji im je odneo srebro ili bronzu, nastup Ivane Španović i loša priprema za jutarnju sesiju u finalu. Generalno, nek i dalje budemo ovako uspešni i sa puno jakih kandidata to je najbitnije, a veliko nerviranje i neki loši momenti se ne mogu izbeći. Deksiju svaka čast ne samo na pozitivnoj energiji tokom igara, već i na ispostavlja se i na najprimerenijem stavu praćenja istih. Teško je zadržati tu racionalnost, što je on možda jedini uspeo.
Do Tokija u toj našoj novijoj istoriji, rekord po broju medalja u individualnim sportovima je bio jako slab, svega 4. Zapravo, do Rija nam je rekord po ukupnom broju medalja bio 4. U Tokiju je debelo premašen rekord u pojedinačnim sportovima, jer je osvojeno čak 6 odličja: po 2 u tekvondou i streljaštvu i po 1 u rvanju i karateu. Kao što se pre Tokija gotovo sigurno znalo da će rekord iz Rija sa 4 odličja u induvidualnim sportovima pasti, tako se i pretpostavljalo da će ista rekordna cifra iz Rija ali u ekipnim sportovima ostati nedostignuta. A malo je nedostajalo da košarkašice (opet) dopune savršen niz. Basketaši su na postolju zamenili košarkaše, a vaterpolisti i odbojkašice su zadržali svoja mesta na najvišem sportskom podijumu još neko vreme, nadamo se bar do LA-a 2028. godine. Da dam kratak osvrt za 3 grupacije sportova.
Borilački sportovi (2-0-2)
Dvocifren broj medalja svakoj državi donose individualni sportovi, a medalja se, deluje sa strane, najlakše osvaja u borilačkim sportovima. Jesu Nemeš(i), Mićić i Majdov debelo kiksnuli ispadanjima već u 1. kolu i tako me dobro demantovali, ali skor 2-0-2 koji su nam doneli borci je više nego dobar, pogotovo smo zadovoljni sa ovom prvom dvojkom. Pre igara smo pisali da su 3 odličja uz jedno zlato neki minimum koji od njih očekujemo, pa su nadanja i više nego premašena ali sve u domenu realnog.
Od rvača se najviše očekivalo u ovom ciklusu. Dve nade smo još pre igara izgubili, Viktora Nemeša koji je naprasno pao tokom 2019. godine i Kristijana Frisa, koji je zbog godina i mučenja sa kilažom pola godine pre borbe za OI završio karijeru. Dva dobra kandidata iz vizure 2018. godine. Od Kadžaje nije bilo velikih nadanja na samim OI, on se i izduvao i zadovoljio, pa redovno ispada u prvim kolima i na mnogo manje značajnim takmičenjima. Žrebovi u rvanju na OI su surovi, nema WC učesnika, svaka kvota se grčevito osvaja, svega je 16 takmičara po kategoriji i jasno je da sreća nije preterano bitan faktor. Možda da izbegneš nekoga ko ti po stilu ne odgovara, ali nikako da možeš izvući lošeg protivnika u 1. kolu, kao recimo u tekvondou ili džudou. To su na svojoj koži itekako osetili Mate i Mićić. Zura je izvukao nastup naših rvača, medalja je medalja i to je jedino što se pamti. Da nije njega bilo, nastup rvača bi bio najveće razočarenje našeg tima, jer 4 poraza u 1. kolima u 4 nastupa je nešto što niko nije očekivao a desilo se.
Tekvondistkinje i njihov trener su najviše oduševili – dva od dva, pogotovo što je to obema druga medalja, a Galetu čak četvrta. Tijana će u Parizu imati samo 26 godina, a već se upisala u legendu. Miličin uspeh će teško ko ponoviti kad govorimo o individualnim sportovima, pogotovo je raritet osvajati zlata na neuzastopnim igrama. A Gale je od blata skovao medalje koje ni mnogo veći sportovi od tekvondoa u Srbiji nikad neće videti. Najavio je i povlačenje iz srpskog sporta nakon Pariza, jer red je i da se naplati znanje. Ali obećao je da će ostaviti sistem koji će i nakon njega nastaviti kvalitetno da radi, u šta sam jako skeptičan.
Džudisti zabeležili rekordnih 5 nastupa. Kukolj i Obradovićeva spletom neverovatnih okolnosti su videli Tokio, a Marica Perišić je jedva prebacila kontinentalnu kvotu. Što će reći da su samo nastupi Majdova i Nikolićke bili bez upita sve do samog kraja kvalifikacionog ciklusa. To dosta ogoljava sliku zašto u džudou nije osvojena medalja, a realno ni Majdov nije imao ogromne izglede u nestvarno jakoj konkurenciji u njegovoj kategoriji. Nikolićka je ostavila najbolji utisak, jer je jedina uzela kvalitetan skalp. No bez ijednog plasmana u 1/4f i bez šanse za repasaž, njihov učinak se mora smatrati vrlo neuspešnim.
Jovana Preković je na nestvarno dominantan način osvojila olimp, kao prvi favorit turnira, u prvoj i jedinoj šansi; i sa te strane njeno zlato možda i više vredi od Miličinog.
U Riju dve, sad 4 medalje i to vrlo realne u skladu sa brojem i kvalitetom nastupa iz ove grupacije sportova, za mene su dovoljne za odličan osećaj, iako je naravno moglo i bolje ali i gore.
Ekipni sportovi (1-0-2)
Ponovo umalo da bude 4 od 4. Ovaj put košarkašice su po meni imale nešto lošiji kvalitet nego u Riju, a malo su se i izduvale nakon evropskog zlata. Koliko su imale sreće da im u 1/4f naleti Kina umesto neke mnogo jače ekipe (SAD ili ESP), toliko nas nije htelo u 1/2f jer je Japan iznenadio Francusku, koja je protiv nas zablistala i konačno donekle naplatila silne teške poraze u poslednjoj deceniji. Bez goriva, sa izraubovanim nosiocima igre i sa Sonjom koja je preležala kovid, ubedljiv poraz je bio praktično neminovnost.
Da nam je nakon SP u ženskoj odbojci 2018. godine neko ponudio bronzu u Tokiju, ljutito bismo je odbili. Međutim, znali smo za dve činjenice: 1) da okosnicu tima čini trio Bošković-Ognjenović-Mihajlović i da povreda samo jedne od njih tri može da poruši savršenu kulu od karata, što se srećom nije desilo i 2) da je ne mali broj velikih pobeda ostvaren u triler završnici i da to može lako da nam se vrati, što se takođe nije desilo ali je pokazatelj da nismo baš tako dominantni kao što smo imali osećaj. Bronza više nego po meri, protiv protivnika koji je zalutao u 1/2f, ne smem ni da pomislim da nam je u tom meču protivnik bila recimo Rusija ili Turska. No herojska pobeda protiv Italije u najvažnijem meču, apsolutno daje težinu ovom rezultatu.
Basketaši su otišli na igre praktično samo sa jednim ciljem, a to je zlato. Nisu ga doneli i jesu podbacili. Ubedljiv nastup u grupi, kukavički poraz protiv Rusije kad je trebalo najviše pkazati i bronza protiv ekipe koja ni sama ne zna kako je završila direktno u polufinalu, kratak su siže. Buluta više nema u amaterskom basketu, pojavile su se priče da je on kvario atmosferu, Pašajlić je odličan naslednik a i 10 godina je mlađi, imamo ogromnu bazu i imamo čemu da se nadamo ubuduće. Sigurno zlato ne postoji, pogotovo ne za plašljivce.
Najuspešniji, najdraži i nastup koji nas je učinio najponosnijim, priredili su nam vaterpolisti. U grupi toplo hladno, ali nije se kalkulisalo poput nekih drugih država. U najvažnijem meču lagana pobeda protiv Italijana, a u polufinalu u rovovskoj bici kad smo mislili da je rumunski sudija doneo prevagu protivniku, sesilo se čudo - karakter, mentalna snaga i prkos su dali krila našima da volšebno pobedimo prvog favorita turnira. U finalu je ta ludačka energija nastavljena i niko nije sumnjao u pobedu. Veliko bravo i hvala!
Čak 7 medalja u kolektivnim sportovima na poslednje 2 OI. To je nešto što možda samo SAD ne bi želela da "potpiše", ne pada mi na pamet ni jedna druga država.
Ostali pojedinačni sportovi (0-1-1)
Jasno je kao dan da je ova grupa sportova najviše zakazala. Još kad se uzme u obzir da su obe medalje osvojene od strane dvojice strelaca kojim nisu davane velike šanse za vanserijski podvig, svesni smo da je lako moglo da se desi da ovde stoje sve tri nule. Čak 4 četvrta mesta: Novak x2, Španovićka i miks u streljaštvu, uz 5. mesto dvojca koji bi da nije imao maler gotovo sigurno bio na postolju, donekle popravljaju sliku. Ali generalno, jako jako loše. No zato ćemo na polju ovih sportova najviše da crpimo nade za Pariz, u smislu prostora za napredak. Zanimljivo, u ovoj širokoj grupaciji isti skor 0-1-1 smo zabeležili na sve 4 poslednje OI, otkad nastupamo kao Srbija: Rio (kajakaši i Ivana Španović), London (Maksimović i Zlatić) i Peking (Čavić i Đoković).