Apropo Kadinjače, dva su Nemca stradala i to slučajno. Film je čisti vestern kao i uostalom sva ta kinematografija ili većina iste. Radnički bataljon je žrtvovan da bi Tito izvukao dupe iz Užica a Nemci su lagano i bez otpora ušli i iz drugog pravca u grad i zbog nekih partizanskih gluposti na Zlatiboru svo muško stanovništvo iz grada uzeli kao taoce ali srećom nije bilo ni streljanja ni odmazde niti ponavljanja Kragujevca i Kraljeva jer su neki nemački oficiri bili pušteni posle zarobljavanja. Brat moje pokojne babe, čovek od dvadesetak leta i fudbaler Slobode bio partizanski kurir koji se po naređenju morao vratiti u grad da pokupi neke papire, bio na motoru, blizu Užica ga uhvatili četnici i predali Nemcima koji ga ubrzo otpremili na Banjicu...moja pokojna baba i njena sestra koje su rat provele u gradu i okolini ceo rat i decenije posle toga su bile ubeđene da je tamo i streljan.....ali on je vraćen u Užice i sa još gomilom partizana streljan na Dovarju (brdo koje deli Krčagovo od grada) od strane ljotićevaca koji su za tu priliku došli iz Požege i kojima je to bilo prvo i zadnje steljanje u ovom delu Srbije. To smo otkrili tek pre dvadesetak godina. Njihova majka kao bolničarka u Krčagovu svega se nagledala za vreme rata, meni su ostale u sećanju priče moje babe o masnokosim četnicima koji su išli ruku pod ruku sa Nemcima i koje je kao dete redovno viđala u druženju sa njima po gradu, e ako je ona pokojnica lagala mene lažem i ja vas...a o komunističkim zločinima sam vam već rekao a i dosta vas je upoznato sa time. I za vreme Užičke republike i pri kraju rata i na kraju rata i posle rata. Ubijali su i koga treba i koga ne treba, više ovo drugo nažalost.
Brdo jeste Kapetanovina, odmah iznad ogromnog kompleksa čuvene kasarne. Sada se preživeli i preostali deo te kasarne sa leve strane prema Dovarju uređuje za buduće "dualno" obrazovanje

a gde je bila prijavnica tu je sada Lidl. Jedan period od tri godine polovinom osamdesetih smo proveli u zgradi malo iznad a u stvari preko puta kasarne i svako jutro u 6 sati ili malo ranije nas budila vojnička truba, kad bude zakletva onda dođu ljudi iz cele bivše države i samo zapitkuju gde je kasarna, od Slovenije pa do Makedonije. Zadnjih tridesetak godina sam malo iznad tog dela što se tiče mesta stanovanja. Inače onaj deo desno od kasarne gde je bila intendantura i gde su bile kupaonice i restoran i sva logistika sada je zaposela policija odnosno granična policija, forenzika a ima valjda još nešto. Gotovo sve je preuređeno, bolje i to nego da propada. Od celog Prvog Partizana preko puta ostala je samo Namenska i Autoventil, firma gde su moji proveli ceo radni vek i otišli odatle u penziju a sav onaj središnji deo je srušen i tu je već nekih 6-7 godina moderan tržni centar. Eto malo nostalgije za sve vas koji ste tu proveli neki deo svog života.
U principu, da nema Namenske, Valjaonice (pogotovo Aluminijuma) i da grad nije sedište okruga i da nije uhljebljenje povelikog broja botova u državnoj službi onda bi bio na nivou Priboja, Prijepolja ili Nove Varoši. Pa i pored toga dosta nas mora na Zlatibor da radi, iz raznoraznih razloga.