Preporučujem svima koje vole kratke priče ,pisca Daria Dzamonju.
Na stranu njegov politički stav ,ali jedan od najboljih ,ako ne i najbolji jugoslovenski pisac novije generacije, nažalost ,alkohol i život su mu presudili.
Evo jedna od njegovih emotivnijih priča.
Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel – ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom...
...jer vrlo dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove…
To je sve jedna obična literarna konstrukcija, a da ne pričamo o tome što ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene.
Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: “Dobro obavite svoj posao!”, a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači.
Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:
PREDAJ SE!
JOŠ NIKO NIJE NAŠAO SPASA OD ONOGA KOJI UZIMA
BEZ RUKU!
Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu…
Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama…
Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše “Fruškogorskog bisera”, litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa “Mandarmetom”, nekim likerom od mandarina…
Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo.
Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da počnem plakati… Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: “Vidi pedera!!!”
Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene…
Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima… To ti je živa istina.
