Ok, a zasto smo mi u polozaju da nam treba necija pomoc da bi preziveli? A ovo "kao u logoru' ti je paralela za
Ako neces na globalnom, mozemo i na licnom nivou da pricamo... Znam koliku je platu moja keva imala veselih 90-ih, znam sta je mogla da kupi, a znam sta moze sada... Isto vazi i za vecinu ljudi koje poznajem... Naravno, ako je neko 90-ih svercovao benzin ili cigare, a sada ne, verovatno mu je tada bilo bolje...
U poslednjih nekoliko godina turisticki aranzmani rasprodati, a tada je malo ko isao na more, a da nije rec o CG, sto mu dodje na isto. Sada ima struje, u radnjama ima hleba, mleka, ulja, secera sto je tada bila misaona imenica.
Nikada necu zaboraviti kada sam sa kevom isao da stojim u redu za hleb ili secer, stajao ko zna koliko, pa se onda vracao u red da bih uzeo jos jednu veknu ili kilo secera... Koje ponizenje...E to je moje prvo secanje i asocijaacija na 90-te, taj osecaj bede i gubitka dostojanstva, izmuceni ljudi u tom istom redu, a ako tog hleba i nema previse, na Terazijama se desavalo da gaze jedni preko drugih. Ej, zbog hleba...
S tim sto je generaciji mojih roditelja ta nesreca, pretpostavljam, mnogo teze padala, jer su se secali vremena kada se u ovoj zemlji lepo zivelo, kada su stalno putovali, isli svake godine na letovanja i zimovanja, imali stalan posao, mogucnost za stan... Znam, kazaces da je ta drzava bila tamnica srpskog naroda, ali veruj mi da ih to nije mnogo zanimalo, jer su ziveli zivot dostojan zivljenja...
Tako da, u poredjenju sa tim godinama, itekako se bolje zivi sada, i laze ili je zlonameran svako ko kaze suprotno...
A to da li ce meni biti bolje ili ne, ipak zavisi od mog rada i truda, a ne od Tadica ili Nikolica... Ne bih voleo da mi je sudbina u njihovim rukama...
Fedor is back.